Eto, takva sam ti ja, ne znam ništa napisat' kad mi se nešto lijepo dešava u ovom životu. Nekako tad nemam potrebu... E nije sad ni da mi se ružno dešava pa pišem nego...
Od 7 sati popodne mi ne ide baš sklapanje rečenica.


Danas sam ti željela toliko toga reći. Nije da nisam znala kako, nego i ono što sam rekla, nekako je bilo suvišno. Žao mi je ako sam te povrijedila, jer si ti bio jedini kojeg nisam smjela... povrijediti. Možda sam samo povrijedila sebe... Jer ova crvena ruža, na koju mahinalno bacim pogled, me zaboli. Nije da sam zaljubljena, nije da te volim. To je samo mjesec dana. Šta je to? A i moj izbor je bio da raskinem, da ne patim ni tebe, ni sebe. Različiti smo mi svjetovi. Ti si taj koji ostaje da pije s drugovima do zore, ti si taj koji nema drugog posla nego da se provodi, ti si taj koji 3. maja putuje u Norvešku. A ja... Ma ovo je post o tebi, ja sam suprotno od tebe. Sve suprotno. Nažalost, nisi me ni upoznao. Ja nisam onakva kakva sam s tobom bila. Ali zašto i o tome pisati... Doći će neko ko će me znati čitati kao knjigu...ti nisi. Nemoj da ti bude žao. Nisi izgubio Bog zna šta. Ja jesam. Ali opet - moj je ovo izbor bio. Treba da znam da se nosim s tim.


Iza tebe će ostati dvije uvele crvene ruže, ona jedna s večeri kad smo se upoznali, a druga s našeg 24.4. Ostat će tišina dok pjeva Ceca. Ostat će sjećanje na Vidikovac, baš te večeri Sarajevo mi je oduzelo dah... Ostat će i sjećanje na držanje moje ruke dok si vozio. Sjećanje na sviranje starih mrguda nakon što bismo se ljubili i nakon gašenja crvenog svjetla na semaforu. Ostat će dosta toga. Neću se truditi tebe zaboraviti. Svijetla si ti bio tačkica u mom životu.

Za kraj, sretno ti bilo!

Tvoja djevojčica s najljepšim očima.